Leksikon: Opravili!

Dunja sa ormana

Dunja je čvorugavi žuti plod koji oblikom i bojom podsjeća na Marcela Prousta osobno (minus naočale i brkovi), dok tvrdoćom, okusom i mirisom podsjeća na vrijeme izgubljeno u potrazi za izgubljenim vremenom i kako sam ono ljeto, u potrazi za izgubljenim vremenom, zapravo gubio vrijeme iščitavajući stranice “U potrazi za izgubljenim vremenom“, uvidjevši na kraju kako vlastitog izgubljenog vremena nisam ni imao niti bih ga ikada imao da se nisam latio dunjolikog Prousta.

Godinama kasnije, u potrazi za izgubljenim ključevima, a nabasavši na dunju na ormanu sa knjigama, pronašao sam nešto od tog izgubljenog vremena potajice zagrizavši u sirovu dunju u intimnom, skriveno-naivnom pokušaju provjere valjanosti upozorenja starijih kako je nekuhana dunja nejestivo voće. Lice je obuzeo grč u refleksnom ispljuvavanju opore i kisele materije koju nije krasila samo nejestivost nego i tvrdoća potpuno neprimjerena samtenoj površini naoko umiljate voćke. Sa ispljuvavanjem ove tvrde, prašinaste oporosti, u svijesti se stvori prvo dojam hladnoće po koži pa zatim i kaotičnog mnoštva i prizor poznat. Otkud je to došlo? Što li je značilo? Kako shvatiti i prozrijeti? … I odjednom se sjećanje razotkrije. Nije to bio madeleine umočen u čaj, okus je to bio malenog komadića kitkeza kojega bi mi ujna Léonie davala nedjeljnim jutrima, u Combrayu, kada bih odlazio zaželjeti joj “dobro jutro” u njenoj spavaćoj sobi. Kako li se ta scena usadila u moju svijest i što ona predstavlja? Ovaj prizor sjećanja učini me promatračem davnijeg, proživljenog sebe, no nisu to samo neželjeni momenti proživljenosti ni dojmovi kojima bih odredio svojstvenu kolotečinu svakodnevice, već trivijalni momenti bez prologa, bez epiloga. Ujna Leonie nikada nije pridavala značaj mom ulasku u sobu kao što nije pridavala značaj činjenici kako ona nije bila moja ujna. Kao što nije fermala ni činjenicu da ja nikada nisam bio u Combrayu, niti činjenicu da Combray nije postojao, niti sam ikada ćirio u vrtove starijih djevojaka. Doduše, ćirio jesam, ali ne baš u te vrtove na putu k Méséglise, a i nisam nikada vidio ništa od onoga zbog čega sam ćirio. Tojest, ako sam zbog ičega i ćirio, nisam to “išta” nikada ni vidio. Sva bujica magično rekonstruirane polustvarnosti se zaustavi i postavi se u slijepom kutu sjećanja. Neželjena sjećanja. Potpuno neželjena sjećanja ne samo zato jer naviru iz mirisa, iz okusa, nego ponajprije neželjena jer to nisu moja sjećanja! Ta sjećanja, naime, potiču dvije police niže od dunje (koja je na vrhu ormara), dvije police niže, gdje se kočopere kao dunja žuti tomovi Marcela Prousta krijući brižljivo izrezbarene pseudo-stvarnosti jednog neimenovanog, francuskog – ja.

Cirka 2 komentara na Dunja sa ormana

Aj ti reci...