Leksikon: Opravili!

Priče iz davnije davnine

I.

U doba prije davnina, živješe u Gradini na čotu, nad onim šumama uz Dunav, riđ narod temeljito obrastao. Samo im oči žarne svjetliše radoznalo u okruglim licima dok im vlasi pokrivahu jednako i obraze i čelo i leđa. Muškinjama nešto više, ženadi nešto manje, ali sve-u-svemu lako bi bilo složiti se da im je dlakavost najprepoznatljivija od mnogih mana i vrlina kojima bijahu bogato, ako ne i nasumično, obdareni. Ophodavahu oni ove šume uz veliku rijeku od vazda; alasivši složno, baveći se obrtom te svesrdno ispomažući jedni druge. Banivali na vrata prijatelja, nosivši im slanina i šunaka, a onim nemesojedima što takve slasti omrznuto neće; nosiše žita, kompota, pekmeza od organičkih šljiva i meda.

Međ’ tim narodom, izrastoše dva momka stasita kao dvije potkresane topolice — Zmajiša i Blatunj. Zmajiša, življi od iskrice, kratkih nogu, a pameti brze i oštre kao čaplja. U Blatunja pak jedna noga uobičajene dužine, jedna neuobičajeno duža, a pamet kratka. Dužu nogu koristio je rado pri ustajanju iz kreveta i kada je valjalo trčati brže od drugih.

— Ustao sam danas na veliku nogu! – govorio bi Blatunj tada, a Zmajiša bi ljubomorno gledao u svoje kratke noge i crvenio se, smišljajući kakvu dugačku riječ kojom bi vratio Blatunju milo za drago.
Sintagmatski antroponim! — uzvrati Zmajiša Blatunju emotivni udarac.
— Sitnagramski šta? — namršti se Blatunju dlakavo čelo, kao da će od mrštenja popametniti.
— Aaa, ne znaš? E, moj brajo… – podigne obrvu Zmajiša.

II.

Jedne zime, na Dan francuske salate, Zmajiša i Blatunj se upicane te pođu prema selu uzvodno od gradine. Pa u cure! Kako je i bio običaj na ovaj Plododan. U tom selu uz rijeku živješe čeljad jedra i vesela. Živalj slabije obdarena dlakom, ali sa dobro obdarenim ženskinjama.

Kročiše putem kroz šumu Blatunj i Zmajiša smjelo sat-dva pa baš u suton stignu sretno u selo, nijednom se izgubivši. Nad selom se vucara dim iz koliba, a usred sela velik krijes zapaljen. U krijesu gore klade velike kao vrlo velike klade koje su strahovito velike, a oko krijesa, mila majko, naredale se djevojke. Sve jedna prpošnija od druge. Međ njima isticala se Grudana, najljepša od sviju, rosna kao par zimskih krušaka.

Čestit Božić, momci!” — cijukne Grudana ponudivši im po krčag vruće medovine, zdjelicu francuske salate i krišku friškog kruha, kako i bijaše običaj onomad. Čuvši onu prvu riječ, navali Zmajiši etimološka žgaravica u grlo, al’ se zaustavi nekako. Pa tek su stigli! I taman kad momci prinesoše ustima koru kruha sa salatom, pred oči im, a iza Grudane, odnekud iskoči Krišanj.

Krišanj, naizgled mladac gord i čist, od oca Ljigumira po rođenju naslijedio kicoško oko, diplomu iz nečega i iznos plaće. Osim toga, od tate je naslijedio i mufljuzitet, nominalnu drskoću i neugled te još nekoliko braće i sestara za koje ni Krišanj ni Krišanjeva majka ne znaše. Ne mogavši izdurati ovakvog dilkana pred očima, povuku se Zmajiša i Blatunj ka ostalim curama oko krijesa pa pijući dobro, jedući ukusno, prođe neko vrijeme. No, uistinu, nemilo Zmajiši, a nemilo i Blatunju, da se Grudana sa onakvim napirlitanim fićfirićem slizala. Kao da im je ona ciča zima u kosti doprijela.

— Nego… Brajo, ajmo mi polako. — kaza Zmajiša nakon nekoje medovine.
— … — neodgovori Blatunj. Srce mu, jadnom, utonulo duboko, duboko. Čak u petu dulje noge.
— Nego (khm!) Blato, braco, ajmo mi kuć! — ponovi Zmajiša. Ovaj puta nešto glasnije.
— Ajmo, Zmajo-brajo! — složno će i Blatunj i okrenu se obojica kao dva pijana vojnika i upute se ka Gradini.

 

III.

Pri povratku, suočiše se Zmajiša i Blatunj sa stablima mračne šumetine. Šuma se, kao crne zidine crnog dvorca, ispriječila tiho, tiho. Samo od mraza pokoja grana kvrcne jekovito u njoj i utopi se u tami.

Sve stoje pred šumom, pa gledaju u šumu. Pa gledaju iza sebe, pa opet gledaju u šumu. Je li bi se vraćali u cure, je li bi kući? Zadilemilo im se pitanje u medovinom opojnom zamućenim glavama. Curama ne mogaše jer bijaše već kasno, a i nije da su ih cure baš nešto zavoljele. A, valjda onda kućama! Ali… na putu prema kući, gladna šumetina…

Isti im strah zagrebao u kosti, ali ne usudiše se izreći ga! Jer, govorile su starješine, ovim šumama luta strahobalni Josip Kozarac uvijek tražeći inspiraciju. Stislo se srce momaka kano promrzli vrapčić, pa u strahu da Josip Kozarac ne naiđe:

— E, a ima i, i onih bodljikavih malina/kupina, štaveć, pod snijegom, u šumi. Taman posla, još da se i izgrebemo! Ajmo mi Dunavom! Led je sad već debeo i zacijelo relativno siguran. Plusminus, koeficijent sigurnosti 3!

I tako njih dvojica odlučiše se ne gombati kroz šumu, nego krenuti okolo nuz zamrznutu rijeku.

Okovala ledom zima veliku rijeku pa ju i snijegom pokrila, a djeva Mjesečina ocrtavala krajobraz kao kredom. A, Zmajiša i Blatunj napiše se Grudanine slatke medovine. Napiše se, pa se osokoliše, a divne vile i silni vatreni domaći izmiliše; pa im sve plešu, pjevaju, lete i ciče oko glava kao iskrice oko klada u šporetu. Vile i domaći su Velesovo jato! Sad ni Josip Kozarac im ne mogaše ništa!

Sve tako trčkaju i sve se putem lisiče kad ih sila prirodna stisne! Stajući na mjestu, stadoše oni mokriti ukrug oko sebe. Ciljaju one zaigrane velešiće i vile oko sebe ne bi li ih pogodili mlazom. A vile i domaći sve skakuću jer bi ostali suhi! Kako koji domaći dobije po kap tako se kao ugašena šibica u dimićku i šuštanju pare sruči na led. Pa kako pade, tako ih Veles oživljava i vatrice im u bića meće pa natrag u kolo.

Kadli odjedared! Strašni lom odjekne mrakom! Puče led pod Zmajišom od tolike zajebancije te ovaj propade u rijeku i rječna struja matice odvuče ga negdje duboko, duboko ispod leda.

IV.

Konsterniravši se slijedom događaja oko izgubitka pajde, Blatunju srce napukne pa stade ječiti kao zimski jelen:

“Zmajo, kume, prijane, pajdo i šogorčino,
alaj muko moja, alaj bruko moja!” — silan led odzvanja.

Cvili Blatunj i trčka unevjeren. Suzni biseri ledeni padaju na sniježni šušt pod raznodužnim mu nogama koje uvjetovaše Blatunjevu inherentnu najerenost ulijevo, a koja pak učini da Blatunj trčaše ukrug. Trčavši, a sve nožicama utabavavši snijeg pod sobom, gradiše snježnu kosinu pa je svakim krugom bivao najeritiji i lijevim ramenom bliži ledu i snijegu. Krug ili dva i napokon, kružeći na osi vlastitoga lakta, zastane, uplakan. Začuje potmuli glas:

— Blato, braco, pomagaj! — dolazilo je od ispod leda.
— Zmajo, Zmajo?!

Cvilivši stade u suzama domišljati može li se nekoga spasiti od sigurne pogibije i, ako da, kako to učiniti? Ne mogavši se dosjetiti ničega relevantnoga, odluči dobro ispružiti obje noge, a pogotovo onu dužu i požuriti kući, ka Gradini. Kad već nema vlastite pameti, mišljaše, potražiti će savjet od mudrog staroste Ugljena!

Žilav i tašt starčić Ugljen nizao je dane u doli Gradine uz nevjenčanu, ali zato krasno zaokruženu ženu i njenu neukrotivu rječitost pekavši kipiće tronogih šepavih tetrijeba i majušnih čizmica koje su slabo išle na Gradinskoj pijaci. Govoraše narod o njima kako je u dom žena dodavala “ravnotežu”, a Ugljen je predmetao “ne”.

Raspuče injasta zora nad Gradinom kada Blatunj znojav napokon dostigne k starosti Ugljenu pred zasnježenu zemunicu:
— Ugljene, Ugljene, pomagajte, starosta Ugljene! — cvili pred pragom Blatunj.
Čuje Ugljen vapaj te mu sve zatopli oko srca što baš njega nemoćnog junačina zazva u nedaći i moljaše ga upomoć. Ne trati Ugljen časka nego poskoči čilo iz postelje kao kesten iz ognjišta, zabacuje pršnjak o ramena pa promoli mudru glavu u ledeni zrak pred pragom. Ugledavši Blatunja snuždenog pred zemunicom, ražalosi mu se starom, srce. Dobacivši mu malo stelje, posjedne starosta Ugljen Blatunja na panj pokraj vanjskog ognjišta i priupita ga:
— Imaš zakazato?
— Ugljene, Ugljene, puče led pod Zmajišom i uzme ga rijeka! Što činiti, starosta Ugljene? — jeca Blatunj.
— Nemaš.
Poskoči čilo starčić opet, zatvori i penđerčić za sobom, okači pršnjak o jelenski rog pa šuš! Šmugne ženici u postelju.
Sjedi tako Blatunj pred ognjištem i čeka u oblaku nemoći.

V.

Kad je onomad Zmajiša propao u dunavsku vodu ledenu, rasplinuše se velešići medovine pa ostade sam u tami mrzle vode što huči i jurca oko ušiju. Začu Blatunjevo zavijanje, prepozna mu topot nejednakih nožica i začu trenje po ledu iznad sebe. Zadnjim dahom u vodi povika:
— Blato, braco, pomagaj!
Nejednako tabananje nesta u daljini pa mu i duša klonu. Uvidjevši kako mu od lamatanja kratkim nogama nema vajde, popusti Zmajiša sili rijeke i dadne se u naručaj zloj sudbini.

Uznemirena voda jurca i zamahuje te lijevo te desno. Zabacuje Zmajišu kako hoće. Ponese ga silna vodurina još jednom udesno pa ulijevo pa u liman pa ravno u dubinu! Sve dublje i sve dublje i dublje. Nestade huka vode, i tišina dunavske dubine okruži ga jezovito. Šljašteći led pod djevom Mjesečinom nad njim izgubi se u crnilu. Nedvojbeno, Zmajiša je tonuo kao sikirica.

U mrkloj dubini zacakli sedef dunavskog dna i Zmajišu prožmu epitafi: “Fajrunt! … Ko je popio – popio je! Ni Grudane ni Gradine…” U mrkloj dubini zacakli opet i vidje on kako nije sedef to što se presijava već to jata kesegica oblijeću užurbano oko davno potonulih panjeva kao čvorci oko zrelih trešanja. Udariše Zmajišine čizmice napokon o dno, pa on, skljokavši se, duboko udahne. Udahne pod vodom!
— Kakva li je sad to fenomenološka nedoslijednost? — kritičkim uvidom zaključi kako je zacijelo već odavno mrtav, samo to još nije temeljito osvjestio.
Alsodakle, bilo bi najbolje de se odmah latim neke razbibrige jer bi me neminovna realizacija vlastite smrti mogla neugodno potresti, a subsekventna vječnost bi mogla potrajati i duže nego sam se nadao! — zaključi pa otpoče sa proganjanjem onih kesegica.

Bježe kesegice, a Zmajiša im uvijek za repovima! Te oko panja, te niz rupu! Pa uzvodno pa nizvodno! Zamajavavši se međusobno, potraje ova igra neko vrijeme i Zmajiša ne primjećuje kako ga kesegice igrom navode bliže i bliže silnoj rupetini. Stigavši tik do rupetine, stade on na rub i zagleda se u dubinu. Gleda tako i očima ne vjeruje! Dolje, u središtu, kao na prijestolju od bijelih oblutaka, razbaškaren som! Silniji od pet zemunica, brkova dužih od svatovskih kandžija. Tijelom sav somovski zelen, samo mu glava bijela, kao okrečena. Obrazi namazani crvenilom kao pladnjevi, a o glavi mu prebačena vlasulja uvijenih brezovih kora. Silna jata sedefastih kesegica oblijetaše soma urešujući ga, a crvenperke aranžiraše one bijele oblutke podanjim. — Au, gdje li si bio somino kad sam ljetos loveć somove zapravo pecao Grudanu? — prisjeti se bludno.

Svije tada Zmajiša šake poput dvogleda, prinese ih očima i gle čuda! Razloži se prizor pod njim povećan kao kroz durbin. Vidje prizor i ne posve bezbrižan. U svakom sjenovitom zaklonu, u svakoj pukotini i u svakom panju ove rupetine vrijebao je po jedan ljutiti smuđ. Skrivene u sjenama, patrolirale se ispolirane štuketine.
— Dođavola! Esesovci! — htjede partizanski promrmljati kroz zube pa spustiti “dvogled” sve ne mogavši se načuditi ovakvom prizoru, ali u tome ga osujeti guranje stotine sitnih, majušnih udaraca u leđa! — Dođavola! Kesegice! — Izgubi ravnotežu pa se strmoglavi sa ruba ravno u rupetinu i ravno pred soma!
— Pa, zdravo dečko! — zatutnji som nakon neugodnih trenutaka potrebnih i somu i Zmajiši da pohvataju konce izuzetnih okolnosti u kojima su se našli.
— …zdra-a-vo sooome… – kezucka se Zmajiša k’o usran.
— Čuj dečko, a kako je tebi ime?
— Ja sam Zmajiša iz Gradine!
— No! Prekrasno! Imao sam mnoge dečke tu… ali Zmajišu iz Gradine? … To jošte nisam!. A-a!
— A tko si ti some? — cvrkuće Zmajiša lukavo uvidjevši uloge.
— Oh, ja dakle, ja sam … Ma ništa, ništa… oh! da!… Kralj Dunavski! Eto. To. I car dunavske plovidbe, Lloyda, panjeva i mulja, ban štukama, baron šaranima, admiral smuđevima! Oh da, sve to sam ja! Hihi hi hi. Pa onda još i nadgrof Bačkih rukavaca, o da, nadglednik bogaza i ritova… — otpočne cvećkasti som litaniju… –
…nogoškakljač čapljama, prestravnik kormorana i orlova. Strahobal! Ime mi je… Jelte, pa onda…
— barem nije Kozarac! — prozuji SWOT analiza Zmajiši.
— … Connosieur svatova. Jelda. Da. Da… To sam ja Strahobal!

VI.

Bijaše jutro, pa prijepodne, pa stigne i poslijepodne i Sunce već počne gasniti kada se starosta Ugljen napokon posjedne uz već dobro promrzlog Blatunja. Starosta Ugljen pripali tad lulu, povuče dim – puć – pa rekne Blatunju:
— Vidi ovako, ne mogu dugo… Puć! Starješinica prognozirala valunge… Kazat ću ti sve. Poslušaj me sad dobro! — reče starosta Ugljen, odradi napetu pauzu i otpočne:
— Zmajiša nije više međ nama, a nit je pod meku crnicu zašo… Naćeš ga… naćeš ga kad led okopni, a Sunce zagrije. Puć! — povuče Ugljen dim lule pa zažmiri na jedno oko.  Pa na drugo. Pa ponovo na prvo. Stade Ugljen tako prežmirkavati sve brže i brže da se i Blatunju zamantalo. Blatunj uvidje da tu nema vajde. Ugljen je izlapio! Prisjelo mu i slušati, pa ustade da će poći.
— Dobro, starosta… Nego… vidim da ste u poslu. Pola pet je, čekaju me!
— Ajte, ajte… — ustade i Ugljen, spusti se skokom u zemunicu pa zaurlikne ženi: Šta oćeš?!
— Ijuuuu! — odgovori Ugljenova žena.
— Hihihihihi — zacereka se Ugljen — vidim ja dobro šta Ti oćeš!

Ugasne nada Blatunju da će ikada ugledati Zmajišu i stadu mu suze navirati. Pošuta prhki snijeg pa potrči šepavo opet, ali ovaj puta preko rijeke Vuke i preko nasada i kroz šumu i preko polja. I padne opet noć, a on još trčaše i trčaše i trčaše pa pade. Usred one crne šumetine. A, kako pade, tako i usnije.

— Tok-tok-tok!
Ha? Blatunj pogleda sneno; oko njega jelište i jutro, a pred njim zdenac — vruć i mokar kao san sa Grudanom. Nuz zdenac bukovila se bukva kao jutarnja… Nema veze… Nego… geotermalna vrućina one vode zagrijavaše tlo pod jelicama i učini da jelište nikada ne zazimi. Debeo snijeg pokrivaše sve u kraju, ali ovdje, oko zdenca, samo jesenski okeri i narančaste i gdjegod proljetno zelenkaste pokrivahu tle. Počne zapomišljati:
— Mora da sam spavo cij
— Tok-tok-tok! — zatokće opet.
— Ko? Ko? Kozarac…
— Tok-tok-tok! — dolazilo je od bukve.
Blato, braco, jadan li si! To je Kozarac! Traži inspiraciju! — trtaše Blatunj.
— Tok-tok-tok.
— Poješće te!
— Tok-tok-tok.
— Ko je popio – popio je… – stisne šake Blatunj, usravši se od straha. Zašušti šumski šaš i žućano lišće, a iz nevisoke travuljage oko bukve dotetura meka, siva golubičica pa ravno pred Blatunja!
— Ah! Golubice, sestrice! Pa to si ti! Alaj si me isprepadala! Mal’ me nije šlog strefio! – okopni strah, a namjesto straha ispuni ga subliminalna paperjasta milina, topla kao milo pile. Golubičica posmatra pa sve glavicu naginje, kao da ga šacuje.
— Hm, kakomitotako? Mlad čovjek, a već za penziju?
Blatunju se oči razrogačiše od nevjerice kao u vjeverice:
— Jel to ti zboriš sestrice golubice? Golubičjim jezikom?
Golubica se okrete prema bukvi iza koje je izmilila, a iza bukve je sada ćirio lik. Visok, crn i potpuno dočešljan.
— A ne, ne… Golubica ne govori… tojest, ova ovdje ne govori… — reče crni lik glasom Predraga — Mikija Manojlovića pa doda: Dobar dan… Moje ime je Josip Kozarac!

Subliminalno percipirana milina paperja pretvori se u delirium tremens krvožednih djetlića. Plima tmine uzvrije i izgubi se i tlo i jelište i bukva i golubičica i Blatunj i sve upade u besvjest. Opet. Jer, Blatunj, on je siroma’ presenzitivan. Nije on za ovakve priče.

Ne mogavši kolabirati kasnije, kolabirao je odmah. A, da je kolabirao samo jedan trenutak kasnije, iza crnog lika vidio bi poznatu topografiju i kose Grudane.

— Miki — otme se moralno Grudani — ajmo ga odnijet u kuću!
— Zovem se Josip, Grudana, Josip Kozarac!

(ima još…)

 

Cirka 3 komentara na Priče iz davnije davnine

  1. Neko domaće ime napisao:

    ka’ će još? Uzelo me ovo čitanje ;)

  2. Andrijana napisao:

    makaršta

  3. Vjekoslava napisao:

    Ju,ju,ju al ste vi tu svašta nadrobili.

Aj ti reci...