Leksikon: Opravili!

Svježe iz Hrvatske – na uveloj rikuli iz Italije

gost-komentator kaže:

U Vukovaru, u Kauflandu, iz nekog razloga stavim jednu krafnu u košaricu, inače ih nikada ne kupujem, pa odem do odjela sa sirom i narescima. Uzmem sir, a ona etiketa koju zalijepe na izvagani sir ili nareske ima adresu ‘Prijevo 209’. Stvarna adresa je ‘Priljevo 209’. Taj tipfeler je tu barem godinu dana. Bit ću dobar kupac i spomenem to teti na odjelu sa sirom i narescima… -Ajoj! — kaže. Smijemo se zajedno, a ona otrči natrag na odjel s kruhom jer tamo već čekaju mušterije. Naravno da nije njeno kontrolirati tipfelere! Te tete su ljubazne iako previše rade. Rade previše jer Kaufland nije zaposlio dovoljno ljudi da budu na usluzi svojim kupcima pa ta jadna teta sa odjela kruha i peciva zapravo mora trčati od odjela s kruhom do odjela s narescima i natrag. Pogledajmo to iz Kauflandove perspektive… Ovo je provincija! Ljudi iz ovog kraja su ‘sretni’ da imaju posao pa zašto to ne iskoristiti? Platiš jednog dobiš dva, nek’ trči mala.

Na policama hladnjaka vidim i vakuumiranu mortadelu kojoj je istekao rok trajanja pa se odlučim i tu biti dobar kupac pa otpočinjem pohod pronalaska Kauflandovog radnika. Već nakon desetak minuta, pronalazim jednog! Ljubaznom mladiću spomenem mortadelu.

— Evo saćemo mi to! — i odnese sve to nekamo.

Završim kupovinu, platim, pogledam račun na kojemu je adresa ispisana vrlo korektno, ali zato je krafna, ona krafna koju nikada ne kupujem, dosta skuplja. Obratio sam se crnoj, visokoj teti na info-pultu.

— Ispričavam se, gledam sad u račun i vidim da su krafne skuplje od cijene koju sam vidio na košari. Krafne su se nudile u košari na kojoj je pisalo 50% popust, ali čini se da zapravo nisu…
— To je sigurno neki kupac stavio tamo… Uzmu pa se predomisle… Ima svakakvih ljudi.
— Ali, dvadesetak krafni?

Umjesto odgovora, teta mi vrati novac za krafnu, a ja njoj vratim krafnu. Moram vam priznati da imam profesionalnu deformaciju. U ovakvim interakcijama u meni proradi ad-hoc metodologija koju primjenjujemo u poslu kada dizajniramo sustave usluga i kada poželim opipati šlamperaj usluge. Nije lijepo od mene, znam, ali udovoljite mi na tren.

— Nemojte se ljutiti — kažem ja teti — ali, kad sam već tu, primijetio sam kako vam na ovoj naljepnici na odjelu za sir piše kriva adresa, Priljevo i Prijevo… možete li to nekome spomenuti, bilo bi dobro da…
— A, nije to ništa! To vam nije važno. To je isto!
— Nema u nekom zakonu da se takvi podaci moraju ispisivati točno?
— Nema vam to veze. (Zna ona.)
— A tako…

Pomišljam, draga teta, daj poduzmi nešto. Reci bar: -Hvala Vam što ste nam na to skrenuli pažnju, riješit ćemo to … Možeš mi lagati ili glumatati kako primjedbu zapisuješ u onaj svoj blokić na pultu, bilo što. Pretvaraj se bar da obavljaš tu uslugu za koju si plaćena i koju ta tvoja kompanija kakti podržava.

— Kaufland bi imao zadovoljnije kupce kada bi se malo više potrudili — pokušavam u njoj probuditi korporativnu lojalnost — danas sam vidio i da je pakiranoj mortadeli rok trajanja istekao prije desetak dana, spomenuo sam to Vašem kolegi…
— A, znate, dogodi se. Makniće oni to…
— To me izuzetno raduje!

Ono što tada nisam znao, a čini se nije znala ni teta na info pultu, da Kaufland daje bon od 5 kuna kupcima koji primijete i prijave robu kojoj je prošao rok. Nisam dobio 5 kuna. A u vezi tih 5 kuna, nekakav analitičar u meni opet računa… jeftinije je kupcu dati bon od 5 kuna kad pokaže gdje smrdi nego zaposliti nekoga full-time kome će to biti opis posla. Dobro, da vidimo kako teta reagira na izričiti zahtjev kupca…

— Budite ljubazni, zapišite te moje komentare…
— Ma, reću im ja sve! – Teta gleda čedno i s osmjehom i odoli ona tako nastavku moje priručne ‘analitike’.

Nije teta kriva. Njen primjer je samo maskota jedne kompanije koja u maksimiziranju profita reže (zapravo – amputira) troškove. Rulja po provinciji kupuje bez obzira na šlamperaj koji im ne bi prolazio u matičnoj zemlji jer je alternativa Kauflandu udaljena 35 kilometara.

Zaboli Kaufland što su im parkirna mjesta za invalide redovito popunjena automobilima bez one oznake o ‘vozaču-invalidu’. Ta mjesta su bliže ulazu, a neki od nas to zlorabe. Kaufland nije dužan preodgajati kupce, njima zakon samo kaže da moraju imati toliko i toliko parkirnih mjesta za invalide i to je to. E sad, odjel za povrće koji zaudara po trulom luku i krumpiru i ‘skuhana’ zelena salata i pljesnivi paradajz i bube u onim samoposlužnim posudama s brusnicama, to je ipak Kauflandovo područje. Krive cijene, ne u iznosu, nego u poziciji i imenima artikala i ‘Svježe iz Hrvatske’ na uveloj rikuli iz Italije i ‘Iz ljubavi prema Hrvatskoj’ na suhom kvascu proizvedenom u Francuskoj… Listovi plastike koji odvajaju šnite pršuta, a usput dodaju 7% težine (izmjereno)… Ponekad cijeli odjel voća i povrća izgleda kao otužni hand-me-down. Vesele muhe koje hodaju po pecivu i one lipe koje ne vraćaju na blagajni… Takve stvari Kaufland može promijeniti.

Elem, dakle i zato, mali trgovci, propusti velikih su vam zlata vrijedni! Učite iz njih, trudite se da vam se takvi propusti nikada ne dogode.

Kad se igramo (pre)slobodnog tržišta, praznoglavog konzumerizma i ostalih idiotarija na koje smo se narodno pretplatili, onda želim dobiti uslugu i proizvod za ono što plaćam.

IMG_0565

 

Aj ti reci...