Leksikon: Moraš pazit' ka'ci na vodi.

to sad možeš bacit’

Rezignirano, a često i zajedljivo dominantno izgovorena podbadajuća opaska kojom se na nos nabija nepopravljiva šteta nes(p)retnim rukovanjem učinjena na nečemu mobilnome manjih dimenzija, što uključuje predmete, jelo, piće, sobne biljke i slične stvari. Baciti se može uvijek ono što je pokvarilo drugo i treće lice, dok za ono pokvareno u prvome licu uvijek postoji, makar i najmanja, mogućnost opravka, čudesnog iscjeljenja ili uskrsnuća.

Osobi kojoj je upućena, opaska amplificira intenzivan akutni osjećaj krivnje, gluposti i manje vrijednosti induciran spoznajom o vlastitom doprinosu nepovratnom oštećenju ili gubitku dobra, tako da je ovo zapravo verbalno sipanje i trljanje soli na ranu. Što se samog govornika tiče, ovime se zabija konačni čavao u lijes egzistencije upropaštenog objekta, barem vrlo intimno. U svakom slučaju, taj objekt u njegovoj svijesti od tada više ne živi. Počinitelj se pak i dalje mora nositi s pet faza neugodnog Kübler-Ross modela.

Baš kao što se stvari pri pospremanju podruma i tavana bacaju ovisno o čitavoj lepezi čvrstih i labilnih faktora koji dovode do konteksta na osnovi kojeg se vrši konačna odluka, tako se i ovo verbalno bacanje primjenjuje u skladu s kontekstom koji ovdje pak uglavnom predstavlja rezultantu sljedećih silnica:

  1. kvalifikacije počinjene štete i
  2. trenutnog raspoloženja govornika.

To u praksi znači da je za bacanje nekad dovoljna i rupa na novoj potkošulji koju je probušila žar izletjela prilikom kuhanja fiš-paprikaša: — Rekla sam ti da se presvučeš u staru, sad ju možeš bacit! — a nekad je čak potrebno nepažnjom ubaciti sprej u šporet i raznijeti ga: — E sad ga možemo bacit…

Kad ono...