Zamišljati kako se nepoželjne neravnine ili, nedajbože, rupe na inače besprijekorno glatkim površinama mogu prikriti milovanjima nekakvim smjesama. 

Posebno je tužno gledati gletanje žbuke na betonskom zidu. Beton, onako gord i ponosan spomenik alkoholizmu, a uvijek izliven onako prijezirno grbavo, skriva se najprije žbukom kako bi se tobože doimao ravnijim. Žbuka — druga ruka alkoholizma — sipka, pjeskovita i usrana — nije beton. Svaki udarac i štrajfovanje po njoj ostavlja ožiljke pjeskovite teksture. Tada dolazi ta prokleta smjesa za gletanje, snažna kao mokra kreda, postojana kao raspucali, suhi mulj i ugurava se milovanjima i špahtlom u pukotine, rupe i rupice kako bi se negirala bilo koja pohvalna kvaliteta skrivenog betona. I uvijek je ima previše i uvijek je ostane.

Svakoj osobi ili predmetu koja stoji u odnosu sa ovim nemilim glagolom predmetat će se prefiks glet-. Za vjeke vjekova. Amen. Glet-masa, glet-majstor, glet-špahtl…