Stara kontinentalna građanska manira pri susretu s osobama od poštovanja. Tim se pozdravom najčešće dodvoravalo damama i starijim osobama. Doslovni prijevod s njemačkog Küss’ die Hand glasio bi: Ljubim ruke. Nailaskom četrdesetpetaških demografskih i posljedičnih bontonskih promjena, ovaj običaj ipak nije izumro, već je zbog politički korektnije (i manje pogubne) forme prešao na hrvatski prijevod. Vremenom su djeca pri susretima sa starijima počela polumrzovoljno i ovlaš dobacivati samo ‘Ke. Postao je to pretenciozni teret nekih bivših uštogljenijih vremena. Krajem 50-ih ova gnjavaža odlazi u povijest.
Priča se da je jedan malac iz Preradovićeve ulice u Vukovaru jednog dana svoju susjedu pozdravio samo s dobro artikuliranim Dobar dan. Time je njegova majka zaradila neugodnu posjetu uz pritužbu kako ima nedopustivo neodgojenog sina.
Ju! Tak’i neobrazovan! C,c,c! Pa di taj svet ide?
Sjecam se nesto prosirene verzije od “Ke koja je glasila ‘Mruke i bila je u uporabi jos sredinom sezdesetih. U Zagrebu. U Savskoj cesti.