Lučenje, sulc, pihtije, piktije, hladetina, pače itd. je vrlo zabavno jelo koje se uvijek jede u društvu probranih znalaca. Jede se hladno i u tajnosti. Prepoznatljivi dijelovi svinje koji s nje najviše vire (njuška, papci, uši, rep) umočeni su u kolagenastu otopinu koja želatinira pri hlađenju. Želatinozna materija je zaštićena slojem začinjene masti na gornjoj površini.

Radost i veselje pri ovom jelu dolazi u tri faze:

Prvo, želatinozna materija nije potpuno transparentna, stoga prilikom serviranja sulca nije lako pogoditi koji će dio svinje završiti baš u vašem tanjuru. Ovdje imamo elemente nadanja i napetog iščekivanja.

Zatim, nakon što ste posluženi, počinje faza društvene igre. Svi za stolom uzmu vilice u ruke pa nabadanjem u želatinoznu masu pred sobom pokušavaju odgonetnuti što li je to u tanjuru. — Oh, što li bi ovo moglo biti? Da nije njuškica? — Pristojno je (i od gostiju se očekuje) pokazivati prstom u tuđe tanjure i pristojno lagati. To jest, kroz smijeh izvikivati kako je baš netko drugi dobio najfiniji komad svinje.

– To je obraz! Au, dobio si jezik! Jao, bijeli bubreg!.. itd.

Na kraju dolazi introspektivna faza u kojoj dobro poznavanje svinjeće anatomije može puno i pomoći i odmoći. Pred sobom, u tanjuru, imate samo djelić slagalice koja se naziva “svinja”. Tu započinje poput zagonetke zabavno iznalaženje i anatomsko odgonetanje.  I, pitate se: --Kako pristupiti ovome komadu? Gdje li je samo ovo locirano na gici? Što li se krije iza ove membrane? Nije li baš ova žila aorta? — Dok vaše nepce strepi od uzbuđenja, propituje bez prestanka: ‑Jede li se i ovaj dio?