Posljednja instanca moralno-emocionalne ucjene kod baba i ponekog dede koji dočeka rastavu uz  svesrdnu pomoć smrti.

Kad se stari ljudi nakon jedno 60 godina života i u dobru i u zlu nađu sami, često ne vide što bi s novostečenom slobodom. Poznato je da vremešniji stvari vole rješavati po uvriježenom obrascu — bez obzira kakav on bio. U trenutku kad obrazac suživota silom prilika odjednom izostane, osjete se napuštenima, ne samo od supružnika, nego sviju (poglavito vlastite djece i mlađih generacija) i tako malo-pomalo vrše transfer k samosažaljevanju, a ono, poznato je, traži pažnju.

Ova fraza zadnji je vapaj depresije ili puno češće — posljednji trzaj patetike i staračke manipulacije.